Skelet i manu propria kineziterapija

Per aspera ad astra, trnovitim putem koračamo ka zvjezdama... 

U jednoj od onih noći kada sam gazeći nebesku rijeku tražila put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Dlanovi noći dodirivaše grad. Zlaćana nit je vrtložila tvoj san, srcem slušah poeziju kiše. Stavih srce u vjetar tvoje blizine.  Bljesnula je slika davno odsanjanog raja. Rapsodija pastelnih boja dotaknu dušu.

Je li to boja ljubav? pomislih. 
Nošena poezijom suza slijedih titraje zlaćane spirale, očima srca vidjeh dotad nevidljivu iskru prapočetka. Aktus purus i lux primus. Prvi pokret iz kojeg je rođena svjetlost.
    
Ljubav je bezbojna kao svjetlost, nevidljiva a njome osvjetljavamo puteve zbilje, šapnuo si.

Do sada sam samo gledala, a nisam vidjela.  

Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o snovima.

Zakoračili smo u bujicu velike vode zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Rijeka bez povratka je ispirala ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.
Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, boju ljubavi.


Skelet i manu proprija kineziterapija...

Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično. Teško je preći granicu i zakoračiti u nepoznato, a znati da će nas onda neki drugi prepoznavati samo po kostima.



"Biti ili ne biti - to je pitanje:
Je li dičnije sve strelice i metke

Silovite sudbine u srcu

podnosit ili zgrabit oružje,

Oduprijeti se i moru jada kraj

Učinit?
Umrijeti, samo usnuti - i ništa više; ... Hamlet,III, 1.

Ta je lubanja nekad imala jezik i mogla

pjevati. Kako ju taj nitkov tresnuo o zemlju,

kao da je čeljust Kainova, kojom je počinio prvo

umorstvo! Možda je to bila glava nekog lukavog

političara, nekog čovjeka, koji je htio i samog

boga nadmudriti, a sada je pao u šake tome

magarcu, zar ne?

ili nekog dvorjanina................ Hamlet, V, 1

Umrijeti, možda usnuti! Usnuti, pa i snivat možda?
I usnuvši dokončat srca bol i prirodnih još tisuć potresa,
Što baština je tijelu. To je kraj da to je smetnja sva!
Jer snovi, što u smrtnom tome snu nas mogu snaći,
Zemaljske kada muke stresemo.........
To je razlog, što je nevolja dugovječna..........-Shakespeare, Hamlet (III, i)

Smrt je ipak užasno konačna činjenica, nepovratno putovanje u "nešto" dosad nepoznato, nitko do "jednoga"se dosada s tog putovanja nije povratio da nam ispriča priču o toliko filozofiranoj, od različitih religija obećavanoj, a od čovjeka željenoj i sanjanoj vječnosti.

Smrt se još nikome nije predstavila, još nitko joj nije vidio ni lice niti tijelo pa se ona nemože pokazati drugačije nego metonomično, crtanjem ljudskog skeleta, tog dijela ljudskog tijela koji "vječno" traje. Jedino vatra, Heraklitov osnovni element iz kojeg je sve nastalo i u šta se sve pretvara može uništiti kostur i potvrditi posmrtnu molitvu "Iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti". Inače kostur preživljava tisućljeća i dokazuje postojanje nekog davnog života. Zbog toga su skelet i lubanja postajli ikonografijski amblemi povezani s refleksijom konačne smrti i priželjkivanog uskrsnuća. U današnjem vremenu skelet, kao ikonografski amblem prolaznosti ovozemaljskog života, gubi svoje pravo značenje, ali je još uvijek pričama i legendama zadržan u našem sjećanju.

To je razlog da čovjek, zbog nepobitne činjenice i svjesne spoznaje svoje smrtnosti ne doživljava skelet i lubanju kao nešto živo, kao važan dio sebe samoga, uvjet svog postojanja i kretanja. Sam naziv skelet potiče iz starogrčkog, skeleton i znači isušeno tijelo, se povezuje sa mumificiranjem, i tako je postao povijesno kulturni odnos prema mrtvom tijelu. Stoljećima predstavljan kao bezživotan, skeletu se ne pripisuje mogućnost posjedovanja energije koja ga i poslije smrti održava, energije koja je Hamletu omogućila da prepozna Yorickovu lubanju i prisjeti se dvorske lude koja ga je nosila na leđima i osjeti poljubce usana koje su ga kao djete tisuću puta ljubile.

Vanitas- taština postaje simbolom umjetničkog predstvljanja svjetske i ljudske prolaznosti. Slikari su stoljećima slikali "mrtvu prirodu" i već samim nazivom slike, slici oduzimali osnovnu energiju iz koje je "cvijeće u vazama" i "zdjele pune tek ubranog voća" nastajalo i trajalo dok su ih oni crtali.

Jedan od poznatih vanitas motiva za vrijeme baroka proizašao iz izreke "Memento mori", "sjeti se da ćeš umrijeti". Izreka se javlja u filozofiji, književnosti, poeziji i slikarstvu, ali često kao pandan izreci "carpe diem" "iskoristi dan". Ta vječna igra između života i smrti već tisućama godina zaokuplja čovjekov um, ali smrt ostaje još uvijek tajnom ovijena istina koja je upisana u čovjekov genetski kod prije samoga rođenja. "Memento mori" je izreka koju su umjetnici često izražavali slikom ogledala u kojem se umjesto lica nazirao kostur, ili maskom ljepote iza koje se skrivala smrt u obliku kostura.

Anatomske slike skeleta

Prve anatomske slike skeleta potiču iz 16-og. stoljeća od lječnika i anatoma Andreasa Vesaliusa. Njegovo djelo "De humani corporis fabrika libri septum" je revolucioniralo medicinu. Vesalius je interpretirao ljudsko tijelo, kako ga je doživljavao secirajući ga, a ilustrirao ga je Ticianov učenik Johan Stephan von Kalkav. Nastalo je znanstveno umjetničko djelo, a anatomija je postala kraljicom medicinskih disciplina.

U anatomskim salama nazvanim "theatrum anatomikum" je skelet ljudskog tijela još uvijek sredstvo kojim, budući lječnici, uče geometriju tijela i pokreta. No "običan" čovjek se do dana današnjeg ograđuje od svjesne spoznaje svog skeleta i razmišlja o "tuđem" skeletu, kao simbolu smrti. Čovjek ostaje "tašt" u svojoj prirodi pa ne želi o sebi razmišljati kao o "skeletu" iako je "skelet" živuća materija u kojoj se krije izvor energije iz kojeg ističe krv i hrani cijelo tijelo, živuća materija u kojoj treperi energija i svojim titrajima uvjetuje njegov svakidašnji pokret.



Anatomski objašnjeno, skelet, koji se sastoji od kralježnice, rebara, prsne kosti ramenog pojasa, zdjeličnog pojasa ruku i nogu sa kostima lubanje, je osnova i potpora cijelog tijela. Pa iako je u ikonografiji predstavljen kao smrt, bez skeleta čovjek ne bi bio u stanju živjeti, a kamoli se pokretati. Prva i osnovna misaona slika sebe samoga morala bi biti u obliku skeleta, koji nije slika "mrtve prirode". U univerzumu našega uma ta slika mora biti živa, mora postati pokretna ideokinetička slika slična tvornici punoj pokretnih traka kojima se probijao Charli Chaplin u svom filmu "Moderna vremena".




Kralježnica kao nosioc tereta u toj slici dobija ulogu fleksibilne konstrukcije koja u svojoj dinamičnoj ravnoteži unutar sebe same sadržava i osnovu pokreta. Iz te dinamike proizlazi njeno prirodno savijanje pri kojem nosi sebe samu i na nju pričvršćene dijelove tijela. Njene krivine i zavoji nisu ograničeni uglovima ili ravnim linijama. Pojedini prirodni zavijutci kralježnice se nazivaju vratna i lumbalna lordoza, te prsna kifoza. Ti zavijutci kralježnice su nastali, kroz evolucijom uvjetovano uspravljanje čovjeka, i njeno preuzimanje nošenja težine pojedinih dijelova tijela. Vratna kralježnica tako postaje veza između glave i trupa noseći glavu i rameni pojas, na kojem ruke jednostavno vise, prsna kifosa preuzima nošenje rebara, a lumbalna pomaže pri stabilizaciji zdjeličnog pojasa na kojem vise noge.

Torzo i manu propria kineziterapija


Anatomski gledano, torzo ljudskog tijela nema određene granice. On nije izolirani dio tijela, ali isto tako nije niti cjelina. Gledano kroz povijest umjetnosti torzo je predstavljan na različite načine, ali je krajnji cilj bio skulpturom dočarati prostorno- vremenski doživljaj pokreta koji iz njega nastaje.
Kod živih organizama se torzo može shvatiti kao središnje područje, iz kojega čovjek svojim 4- D samopoimanjem ostvaruje 4- D samostabilizaciju i 4- D samomobilizacijom generira motoriku. Tako se torzo može shvatiti, kao masivni centar tijela, usporediv sa jezgrom atoma, koji težinu tijela centrira i nosi vanjski pokretni omotač. Možemo ga usporediti i sa drvetom kojem u jesen odrežemo sve grane, dakle oslobodimo ga od vajskog omotača, da bi u proljeće ponovo izrastao do svoje pune veličine.
Ljudski torzo se predstavlja cijelom duljinom kralježnice, od atlasa, prvog vratnog kralješka do trtice gdje kralježnica i završava. Geometrija torza je izrasla kao i, sve u ljudskom tijelu, po zakonu zlatnoga reza i slijedeći zlaćanu spiralu se razvila i dinamika njegovih pokreta. U nosiocu torza kralježnici se smjestila leđna moždina, središte iz kojeg se šire pokreti samog torza i cijelog tijela. Tako gledano iz torza izrasta geometrija pokreta i širi se u svim smjerovima.

Torzo je, svojim neprestanim pokretima, osnova za dinamičnu ravnotežu cijelog tijela. Rebra svojim podizanjem i spuštanjem, prateći tako ritam ljudskog disanja, održavaju i pravilnu dinamiku koraka. Pokušajmo 4- D samopoimanjem spoznati i doživjeti prsni koš kao pokretnu, elastičnu građevinsku skelu po kojoj se mali i veliki mišići slobodno pokreću i djeluju na njenu elastičnost. Tada ćemo 4- D samostabilizacijom i 4- D samomobilizacijom svjesno spoznati geometriju i pravilnu mehaniku malih zglobova prsnoga koša. Svaki taj mali zglob ima svoj prostor i svoje osovine i svoje pravce pokreta, unutar njih se rebra kližu i malo rotiraju, kralješci isto tako, prsna kost se podiže i spušta, djelujući tako na ključne kosti i lopatice. Prsna kost se, u zajedničkoj igri sa rebrima, podiže i spušta, pa je možemo zamisliti kao čamac koji uplovljava u uski kanal, rebra je svojim pritiskom lagano guraju prema gore.
Kralježnica je u prsnom dijelu zglobovima povezana sa rebrima koja kao da tonu u samu kralježnicu i pri tome je podižu prema gore.
Vizualiziranje tih pokreta je lagano ako kralježnicu zamislimo kao veslački čamac, dvanaesterac, a rebra kao vesla. 4- D disanjem spoznajemo pomicanje rebara, udisanjem se ona dižu i šire, a izdisanjem spuštaju i sužavaju prsni koš. Pri tim pokretima rebra savladavaju otpor i pri udisaju rade protiv sile teže. Zamislimo li ih kao vesla koja savladavaju otpor vode udahnut ćemo duboko i polako, te tako osjetiti istezanje kralježnice i podizanje prsne kosti.
Sjedeći ili stojeći vizualiziranje same prsne kosti može biti i u obliku klatna koje se polagano njiše i traži središnu točku u kojoj će se zaustaviti. Ta točka se nalazi točno iznad spoja stidnih kostiju u zdjelici.

Carpe diem
Manu propria pokretom do zvijezda, pokušajmo 4- D samopokretom spoznati kosti trupa, pokretom se osloboditi ikonografije skeleta. Pokretati kosti mislima, znači svjesno ih spoznati, stvoriti sliku svake od njih, a onda njihov oblik pretvarati u slike kojima se možemo služiti pri njihovoj upotrebi.
Zglobovi kralježnica su naša zrcala u kojima bi trebali doživljavati sve što se događa iz nas, retrovizori, pa zamislimo ih tako. Zagledajmo se misaono u ta zrcala i doživimo svoja leđa kao labirint zrcala u kojima se ogleda naše neznanje o leđima.
Kralježnica je svojom građom i svojim mjestom u našem tijelu osuđena na različite funkcije. Kralježnica nas stabilizira i pokreće.
Beskičmenjaci među ljudima nisu cjenjeni.
Kada čovjek dobija predikat beskičmenjak? To u narodu znači nešto kao biti bez karaktera i stava. Kralježnica nas drži uspravnima, daje nam oslonac u životu, omogućava stav. I uvrijeđeni nadimkom beskičmenjak, mi još uvijek ne povezujemo njenu važnost s našim životom, ne shvaćamo da upravo ona širi naše horizonte.
4-D samomobilizacija zglobova kralježnice.

Pokreti koji izviru iz kralježnice, ali i pokreti unutar nje same su prva stepenica na mukotrpnom putu do zvjezda. Znamo li mi uopće da se kralježnica pokreće, da ima svoj ritam i dinamiku. Znamo li mi da svaki njen zglob ima svoj prostor, nastao njenim gibanjem i da je ona amortizer svim našim dnevnim pokretima. Kralježnica misli i razmišlja, ona komunicira s univerzumom našega uma, ali mi ne komuniciramo s njom. Mi ju zapostavljamo, degradiramo na štap za oslanjanje, na vješalicu na koju vješamo ramena, prsni koš, zdjelicu pa čak i noge. Ona nam služi za nošenje glave, kao šešira, bez da razmišljamo o njenim mogućnostima i njenim željama i snovima. Ona je dio nas, dio našeg filozofskog "Ja", ona misli i osjeća s nama. U kralježnici su smješteni nasljeđeni, za život važni refleksi, koji funkcioniraju bez naše svjesti i spoznaje.
Kralježak, svaki za sebe, ima svoj karakter i svojstva. Svaki ima i svoju funkciju, a zajedno oni imaju i svoju dinamiku. Kraljšci su djelovi jednog lanca, karike u njemu. Između njih je prostor nastao njihovim ritmom i dinamikom. U tom prostoru i njegovoj spoznaji je i tajna svjesnosti kičmenjaka. Okićen tim epitetom i epitetom svjesnosti i spoznaje, koju smo nazvali i prokletstvom, Homo sapiens je preuzeo samoodgovornost dosljednosti uspravnog stava. Ostati vjeran toj odluci naših praotaca, znači svjesno spoznati glavnu osovinu oko koje se sve događa i vrti.

Glavna zadaća skeleta s kralježnicom u sredini je nošenje tereta, koji se počevši od glave preko prsnog koša s rukama, zdjelice do nogu sumira. Ta činjenica nam treba biti i uvjet za njegovo spoznavanje. Skelet mora u stanju mirovanja i u stanju pokreta biti tako postavljen da je uvijek u mogućnosti izvršavanja svoje funkcije. On je u funkcionalnom smislu potpora tijela. Tu moramo uspoređivati, iako nespretno, kost kao strukturu sa strukturom čelične konstrukcije jedne građevine. Čelik se svojim svojstvima odupire opterećenju sve većoj nadogradnji katova pri gradnji zgrada. U to opterećenje, uz težinu građevnog materijala, spadaju i jačina udara vjetra, vlažnost zraka i velike promjene temperature. Elastična struktura građe kostiju podnosi slične vrste opterećenja, no ljudsko se tijelo za razliku od visoke građevine, još i pokreće, stalno mjenja mjesto postojanja. Njegov skelet i svi njegovi zglobovi moraju svojim vezama neprekidno biti u dinamičnoj ravnoteži da bi se uspravni stav tijela i održao. Dinamična ravnoteže funkcionira samo onda ako funkcionira i pravilan odnos i raspored dijelova ljudskog skeleta.
Kralježnica gledana i s prednje i stražnje strane izgleda kao stup, potporanj. Gledamo li je sa strane ona se na svom prednjem dijelu pretvara u razvučeno slovo S. Njen stražnji dio se, zbog leđnih trnovitih nastavaka i njihove različite veličine izravnava, tako da je u nekim svojim djelovima i skoro ravna.

Slike kralježnice; naprijed, straga i sa strane

Njen oblik izduženog slova S daje joj potrebnu stabilnost za uspravno držanje, te snagu za nošenje težine tijela. Težina tijela je pri ljudskom uspravnom stavu raspoređena na iste mišiće i kosti kao kod četveronožaca. Razlika je u drugačijoj raspodjeli mišićne snage zbog različitih kutova pod kojima ljudski zglobovi funkcioniraju, ali nešto je, u odnosu na četveronošce, ostalo u čovjeku nepromjenjeno, a to je arhaična neuromuskularna koordnaciona sposobnost. To je spoznatljivo pri promatranju djeteta u fazi puzanja. Iako se kasnijim razvojem ljudskog tijela razvijao neuromotorni sustav, stari oblici su ostali u njemu usidreni. Čovjek to može spoznati kada proba hodati na četiri noge. Torzo se u tom položaju automatski stabilizira zbog potpore koju dobija kroz uglove u zglobovima kuka i ramena. Prsni dio kralježnice se ispravlja jer ga na to prisiljavaju položaj rebara i prsne kosti, a lopatice i ključne kosti stabiliziraju rameni zglob omogućavajući rukama slobodu pokreta. Isto tako zdjelica preuzima funkciju stabilizatora kukova. Taj položaj smanjuje i djelovanje sile teže na tijelo, pa su arhaični neuromuskularni refleksi dovoljni za pokret. Uspravljanjem na dvije noge, kralježnica je doživjela udar sile teže, ali se svojom građom prilagodila na njega i pri tome ostala elastična. Čovjek je dobio amortizere u obliku malih hrskavičnih pločica u svakom zglobu kralježnice i nešto slično u koljenima. U kralježnici ih zovemo diskus, a u koljenu meniskus.
Kod novorođenčadi je kralježnica ravna, ali su svi njeni zglobovi vrlo pokretni. Prvi mišići koji razvijaju snagu su oni u lumbalnom dijelu i u području zdjelice. Fetus se pokreće prije poroda, okreće se i ispruža i skuplja noge. Kralježnica, rameni pojas i zdjelica su odmah nakon poroda stabilizirani, da bi se ruke, noge i glava slobodno pokretali.
Torzo i bez velike mišićne snage funkcionira u svojoj zadaći inicijatora pokreta. Prsni koš i zdjelica, njegovi sastavni djelovi, su povezani preko lumbalnog dijela kralježnice. Kada su oni pravilno poredani, jedan iznad drugoga, kralježnica može bez problema nositi njihovu težinu i pravilno je rasporediti preko kukova na kosti nogu. Lumbalni dio kralježnice sa svojim uvinućem između zadnjeg prsnog kralješka i križne kosti balansira u svojoj dinamici i dijeli težinu torza, glave i ramena ravnomjerno na desnu i lijevu stranu zdjelice. Spoznaja lumbalnog dijela kralježnice, u njenoj građi i dinamici, je važan faktor za ostvarivanje unutarnje i vanjske ravnoteže cijelog tijela.
Mnogi ljudi neznaju i ne osjećaju koliko duboko u tijelu leži kralježnica, niti si mogu zamisliti njenu širinu. U lumbalnom dijelu se njena širina najbolje može spoznati. Pokušamo li prstima iznad samog gornjeg ruba zdjelice ući u područje struka spoznat ćemo i širinu kralješnice u tom dijelu i shvatiti da ona zauzima više od pola širine torza. U prsnom dijelu su kralješci poprilično široki, a njihova širina se najbolje spoznaje ako prstima pratimo trup rebra pri disanju.Tako osjetimo mjesto gdje se nalaze zglobovi između kralježaka i rebara.
Da li si možemo zamisliti prednji dio kralježnice, onaj dio koji se nalazi unutar tijela i čini izduženo slovo S. Tu unutar tijela se nalaze tijela kralježaka i ona nose težinu tijela. Na stražnjoj strani kralježaka se nalaze špicasti završetci na kojima su pričvršćeni mišići koji pokreću i stabiliziraju njihove zglobove.
Torzo bi trebao biti spoznat kao neprestani pokret nebrojenih malih zglobova unutar kralježnice, pa između rebara kralježnice i prsne kosti, zatim zglobova između prsne kosti i ključnih kostiju, ključnih kostiju i lopatica, pa zglob između zadnjeg kralješka i križne kosti i još dva zgloba između križne kosti i zdjeličnih kostiju. Svi ti zglobovi vibriraju, kližu i rotiraju međusobno i tako naš torzo postaje velika jajolika lopta koja se rasteže i skuplja, a točno kroz njenu sredinu prolazi glavna osovina oko koje torzo održava dinamičku ravnotežu.

Početni položaj jedne obične gimnastičke vježbe je četveronožni stav, sličan stavu mačke, psa ili djeteta pri puzanju. Mi se spuštamo na koljena i laktove i iz tog položaja izvodimo pokrete nogu i ruku ne razmišljajući o važnosti stabilizacije torza pri tome. Koncentrirani na ispružanje i savijanje ekstremiteta, ne osjećamo koliko dinamike se pri tome razvija u malim zglobovima prsnog koša, vratnom i lumbalnom djelu kralježnice. Obično ne spoznajemo stabilizaciju ramenog i zdjeličnog pojasa, pa se tako obična vježba pretvara u mukotrpno održavanje ravnoteže, umor mišića i nefunkcionalno izvođenje pokreta iz ramenih zglobova i kukova. Cilj te vježbe nije ostvarenje pokreta iz velikih zglobova ekstremiteta, jer tako se u svakodnevnom životu ne pokrećemo, nego je njen cilj svjesna spoznaja stabilizacije torza. U takvom položaju se vraćamo na početke našeg nastajanja, u vrijeme kada se nismo morali toliko boriti sa gravitacijom. Tek kada je dijete, služeći se urođenim refeksima koji ostvaruju pravi tonus mišića i stabiliziraju torzo, dobilo potrebnu snagu za uspravljanje tijela, ono pokušava dizanje na dvije noge. Tada često prestaje prava i potrebna stabizacija torza jer nije ušla u svjesno pamćenje. Avantura uspravnog stava, čiji je početak u nasljeđenim instiktima, se pretvara u naviku stajanja, hodanja i ostalih svakodnevnih pokreta.

Kostur je u svom djelovanju nažalost prepušten, zbog još znanstveno ne objašnjenog rada mozga i njegovog stvaranja univerzuma čovjekovog utjelovljenog uma, automatskom radu mišića. Čovjek ne posjeduje spontani osjećaj za njegovom tijelu nepohodnu samostabilizaciju zglobova, pa zbog toga ne spoznaje ni osnovnu zadaću djelovanja njegove kralježnice kao nosioca težine tijela. Mišići stabilizatori, godinama svjesno neupotrebljavani, zaboravljaju svoj rad i polako postaju bolna smetnja u tijelu. Geometriju pokreta i stabilizaciju tijela ostvaruju veliki mišići, koji tada zbog svoje preopterećenosti više ne funkcioniraju pravilno. Mi ih dalje, ne stabilizirajući svjesno zglobove i ne održavajući svjesno geometriju tijela, samo koristimo. To se nažalost događa i kod "običnih" gimnastičkih vježbi, a jedna od njih je uvriježeni četvoronožni početni položaj.
Da bi pri tim vježbama sudjelovali svjesno i ostvarili četverodimenzionalno sudjelovanje u održenju geometrije tijela trebali bi, oslanjajući se na podlaktice sa savijenim laktovima, svjesno spoznati građu i položaj ramenog pojasa. Prsna, ključne kosti i lopatice povezane sa rebrima i kralježnicom, u tom položaju otvaraju rameni zglob i oslobađaju ga za pokret ruke u svim pravcima. Prije nego počnemo sa pokretima iz ramenog zgloba moramo osjetiti stabilnost tijela u tom položaju. Prebacivanjem težine tijela s jedne na drugu podlakticu spoznajemo rad mišića stabilizatora. Pritisak i protupritsak u ramenom zglobu se izmenjuju, prsni koš i rameni pojas rotacijom kralježnice stabiliziraju torzo. Tek tada možemo pravilno i bez velikog napora pokrenuti ruku iz ramena odterećene strane. Na isti način uočavamo i stabilizaciju zdjeličnog pojasa i oslobađanje kukova. Četvoronožni položaj je idealan za spoznaju geometrije zglobova torza i njihovog stabilnog položaja jer pri tom položaju je umanjeno djelovanje gravitacije i opterećenja na tijelo. Disanje, ako ga pri tome izvodimo svijesno, nam isto tako pomaže pri svjesnoj spoznaji stabilizacije svih zglobava torza.
Udahnemo li duboko i pri tome opustimo trbušne mišiće širimo prsni koš i izdužujemo trbuh. Izdišući polagano, moramo trbušnim mišićem svijesno uvlačiti pupak u trbušnu šupljinu i tako dolazi automatski do napinjanja mišića struka i malih stabilizatora kralježnice i prsnog koša. Udahnuti, opustiti mišiće, polagano izdisati uvlačiti pupak i početi s naizmjeničnim pokretima desna ruka, lijeva noga i obratno. Udahnuti, opustiti trbušne mišiće, izdahnuti napeti ih, pokreti ruku i nogu se koordiniraju i traju u svom cijelom obimu. Tu vježbu moramo izvoditi dok se disanje i pokret ne sinhroniziraju u osobni ritam i dinamiku, koja će nam kasnije pri uspravnom stavu i hodanju biti sasvim obična.

Stabilizirani torzo je uvjet za izvođenje pravilnih pokreta i mogućnost našeg kreativnog funkcioniranja u svakodnevici.